Ovo je pitanje koje čujem toliko puta da sam morala snimiti cijelu epizodu podcasta! 

Knjige su o tome napisane, filmovi snimljeni, predstave se igraju... a mi još uvijek nismo naučili da se zaštitimo od nevidljivih osuda, sumnji i strahova.

I meni se desi da se izgubim u vrtlogu razmišljanja, pa se sjetim epizode iz davnih podstanarskih dana.

Ljudi su nam govorili da stan plaćamo preskupo

Prije nego što smo kupili svoj stan, moj suprug i ja živjeli smo u unajmljenom stanu. Ljudi su nam govorili da bismo mogli pronaći jeftinije mjesto za život. Naravno, bili smo zaintrigirani idejom da uštedimo nešto novca, pa smo odlučili potražiti jeftiniji stan. 

Trebalo nam je mjesec dana.

Počeli smo kupovati oglasnike (to je bilo vrijeme prije društvenih mreža!!!); obilazili smo potencijalne stanodavce u dijelovima grada za koje smo tek tad čuli, i nismo mogli vjerovati koliko podstanarski život može biti i sumoran, sudeći po ponudama. U to vrijeme, sve bolje opcije bile su skuplje od onoga što smo trenutno plaćali, dok su jeftinije opcije bile ispod naših minimalnih standarda. To znači da se osjećao miris vlage i plijesni, da sobe podsjećaju na zatvore i da bismo trebali živjeti u blatu i u sivim kvartovima.

Nakon dugih radnih sati i vikendima, od hodanja smo dobili žuljeve, a onakon razgovora s desecima ljudi, osjećala bih sreću kad bismo se vratili u naš iznajmljeni dom.

Konačno, tračak nade!

Stančić manji od našeg i 15% jeftiniji, izgledao kao savršen kompromis. Stanodavci su bili ljubazni i prijateljski raspoloženi, pa smo odmah uplatili polog za rezervaciju. Planirali smo se preseliti već sutradan.

Osjećali smo olakšanje, i na odlasku, odlučili smo malo razgledati okolinu. Signal koje je uništio naš optimizam bila je barica koju smo otkrili u podrumu zgrade.

Smrdljiva voda ipak nije bila ono što smo očekivali vidjeti u novoj zgradi. 

Te noći nisam spavala. Ujutro sam pozvala sam stanodavce da otkažem, spremna čak i da izgubim novac koji smo uplatili kao polog.

Na sreću, pristali su vratiti novac, a mi smo odlučili prekinuti potragu za imaginarnim stanom koji su "ljudi" mislili da možemo pronaći. 

Zašto mi je ovo iskustvo bilo važno?

To je bila skupa lekcija da drugi ljudi možda ne znaju što je najbolje za mene. 

Često se podsjećam da "ljudi" možda nemaju potpunu sliku prije nego što mi daju savjet, bez obzira na njihove najbolje namjere. 

Svaki put kad osjetim želju za davanjem netraženih savjeta, sjetim se da moj ukus, standardi i želje možda nisu primjenjivi na druge.

Odlučila sam da ne budem osoba koja zna što drugi ljudi trebaju misliti, reći ili raditi. 

Spremna sam pomoći, mentorirati ili dati savjet samo kada netko odluči to prihvatiti. 

Kada budete spremni čuti više, javite se, a ja se veselim što ću vam pomoći u odlučivanju.